četvrtak, 19.03.2009.

Čekaonica

Možda je Godot samo beznadno ime za bezimenu nadu.
Sheldon Kopp



“Ali zašto?”, htjela sam znati.
“Psst”, odgovorila je moja mati.

Ostali su podigli kažiprst na usne i zajednički «Pssst“ ispunio je čekaonicu. Prijekorni pogledi i odmahivanje glavom. Pitanja se ne postavljaju. Nema zašto, nema kada, nema što, tko, gdje. Nema propitivanja, nema zapitkivanja. Nitko u ovoj prostoriji nije postavio niti jedno pitanje. Nikada! Nitko!

Sjedili su mirno, bezizražajnih lica, na stolcima, u foteljama, na kauču, u kutu pored biljaka visokih mesnatih listova, pored vrata, između slika s masivnim okvirima, blizu TV ekrana, pored radija. Listali su časopise, buljili u daljinu, šaputali, gledali kroz prozor, pratili vijesti uz poneki uzvik neodobravanja, navijali, smijali se ispod glasa kao da se guše.

Zašto, htjela sam znati, zašto smo tu? Psssst. Zašto mi nitko ne želi odgovoriti? Psssst. Ali.... Pssst. Pssst. Pssst.

"Moraju znati odgovor", mislila sam. "Izgledaju kao da ga znaju. Moram pronaći načina da ih natjeram da mi odgovore, otkriju čuvanu tajnu, kažu mi istinu, razotrkiju veliku misteriju, konačno rješenje. Kako da ih natjeram da progovore?
Pssst....da, da, znam.

Bilo je to davno kada me majka dovela u čekaonicu. Barem se meni tako činilo. „Zašto smo ovdje?“ pitala sam čas nakon što smo ušle u sobu. „Lijepo se ponašaj“, odgovorila mi je majka. Činilo mi se da taj odgovor nema puno smisla, ali njegovo neprekidno ponavljanje od strane moje majke dalo mi je naslutiti da te riječi predstavljaju neku lozinku. Ključ rješenja. Ako ću se lijepo ponašati, zaslužit ću povjerenje i dobiti odgovor na pitanja koja me muče. Odlučila sam zaigrati tu igru. Lijepo sam se ponašala. Nije bilo lako, ali sam se trudila.

Prvo, nisam znala što sve uključuje lijepo ponašanje. Jedino što sam znala bilo je da je postavljanje pitanja isključeno. A pitanja su bila jedino što mi je padalo na pamet. Brojna pitanja. O svemu. Jer ništa nisam znala, a sve sam željela naučiti. A jedini odgovor je bio „Pssst“ i „lijepo se ponašaj“ koji su vremeno poprimili isto značenje. A pitanja su divljala u mojoj glavi i htjela napolje, htjela izazvati reakciju, tražila satisfakciju. Zašto sam ovdje, u ovoj sobi, i što čekam? Koga čekam? Koga čekaju svi ovi ljudi? Čekamo li na isto? Zašto nitko ne izlazi i ne ulazi kroz vrata na kojima velikim slovima piše „NE KUCAJ“? Tko je postavio taj natpis i zašto? Zašto nitko ne postavlja isto pitanje? Zašto samo sjede i čekaju? Što bi se dogodilo da netko zakuca na vrata usprkos znaku? Tko se nalazi iza tih vrata? Zašto svi poštuju taj znak? Zašto ga se boje? Novi ljudi pristižu kroz druga, ulazna vrata i sve nas je više u sobi, ali nitko nigdje ne ide. Što ako iza tih vrata nema nikoga? Što ako čekamo uzalud? Što ako zapravo ne trebamo čekati?

Kad bi moja majka malo zadrijemala, prošetala bih sobom da bolje osmotrim što rade svi ti ljudi koji čekaju. Većina njih nije radila ništa, neki su prepričavali ono što su pročitali u časopisima ili vidjeli na TV-u, neki su samo buljili u ekran, neki kroz prozor.
Jednom mi je pažnju privukao tih, ali živahan razgovor grupice u kutu. Pričali su o tome što se nalazi iza vrata sa natpisom.
Svaki od njih je imao drugačiju teoriju o tome tko i što je iza vrata i pokušavao uvjeriti ostale da je njegova teorija točna. Isto su činili i drugi. Ponekad su se ljutili, ponekad vrijeđali, ponekad zašutjeli u bijesu zbog onoga što su drugi govorili. Na početku je bilo interesantno slušati, ali nakon nekog vremena počeli su se ponavljati.

„Zašto ne otvorite vrata i provjerite tko je od vas u pravu?“, upitala sam ih.

Odjednom su se sve oči okrenule prema meni. Zapanjene. Osupnute. Zavladala je potpuna tišina. U cijeloj čekaonici. Majka je skočila sa svog stolca i u par koraka se našla pored mene. Povukla me grubo natrag na moje mjesto. Sav moj dotadašnji trud da se lijepo ponašam uništen je jednim pitanjem.

„Pogledaj kako su druge djevojčice dobre“, predbacivala mi je majka. Promatrala sam ih. Druge djevojčice. Sjedile su mirno na majčinim koljenima ili na stolicama pored, ili se čučeči igrale tik pored njihovih nogu, uvijek u blizini i oponašajaći sve što su njihove majke radile. Dobre djevojčice. Je li takvo ponašanje značilo da su dobre? Ako postanem i ja dobra, hoću li onda zavrijediti odgovor na svoja pitanja?

Pokušala sam biti dobra iako nisam bila sigurna što zapravo moram raditi. Jedno sam vrijeme oponašala sve što je moja majka radila. Ustanovila sam da su to uvijek isti pokreti, uvijek iste riječi koje je razmijenjivala s drugim majkama, uvijek ista gestikulacija i govor tijela. Dosadilo mi je.

Onda sam se pridružila drugim dobrim djevojčicama i oponašala njih. Pjevale su neku pjesmicu koju sam ubrzo naučila. Činilo se da ju i odrasli vole jer su nas milo gledali i pljeskali nam. To nam se svidjelo. Pomislila sam, sada sam i ja dobra djevojčica i dobit ću odgovor na moja pitanja. Ali ljudi koji su pljeskali nisu željeli pitanja. Tražili su da im pjevamo. Pa smo mi to činile obilazeći čekaonicu i pjevajući pojedinim grupicama. Palo mi je na pamet da kod svake iduće grupe promijenim malo riječi. Dodam nove. Učinim melodiju dinamičnijom. Pokušala sam i druge naučiti da izmisle nove riječi. Odjednom me majka djevojčice kojoj su najviše pljeskali povukla i predala natrag mojoj majci rekavši da nije dobro da se družim s drugim djevojčicama koje su tako dobro usklađene u svojoj pjesmi. Rekla je da se ja ne uklapam. Majka me strogo pogledala. Rekla mi je da ju sramotim i osjećala sam se loše.

Najednom se začula vika. Ljudi koji su u kutu diskutirali o tome što se nalazi iza vrata s natpisom postali su glasni i obznanili svima u čekaonici da kada se vrata otvore, unutra će biti pozvan netko iz njihove grupe. Grupica pored televizora je slegnula ramenima, pojačala ton i nastavila gledati najdraži show. Grupica pored biljke s mesnatim listovima nastavila je čitati časopise. Neki su prikrivali usta smijući se, drugi su nastavili gledati pred sebe, treći su nastavili šaputati. Od kada sam ovdje nisam vidjela nikoga da ulazi kroz ta vrata i sumnjala sam da je itko ikada i ušao. Odjednom se digao jedan sijedi striček iz grupe nasuprot vratima s natpisom i rekao kako se ne slaže s ovima iz kuta i kako su oni koji čekaju nasuprot vratima tu došli prvi, pa je red da prvi i uđu kad se vrata otvore.
Sada se javio i jedan iz grupe pored prozora i rekao kako se njemu živo fućka tko je došao prvi jer da oni koji sjede pored prozora imaju više prava od onih koji sjede nasuprot vratima i da to svi znaju. Na to su se javili oni koji su sjedili između dvije slike i rekli da je to obična glupost jer da je oduvijek bilo da oni koji sjede između dvije slike uvijek ulaze prvi.

Odjednom je u čekaonici nastala nesnosna galama. Zrakom su počele letjeti loptice od papira, netko je bacio stolicu, netko je lupao nogama, svi su se derali iz petnih žila i vikali da su oni ti koji imaju pravo ući prvi kroz vrata kroz koja nitko još nije ušao, na kojima se nitko još nije pojavio i na kojima se samo vidio natpis: NE KUCAJ.

Mislila sam da je super što se to događa jer će sada konačno netko iznutra otvoriti ta vrata da vidi čemu tolika buka. Ako ništa drugo iz znatiželje. Ili da nas umiri. Stajala sam pored vrata spremna zaviriti unutra čim se vrata otvore. Ali vrata su ostala čvrsto zatvorena. Nitko nije došao. I nitko iz čekaonice nije otvorio vrata s natpisom.

II

“Mama, kako dugo još moramo čekati” odlučila sam postaviti pitanje i ne dati se ušutkati. Bilo mi je stvarno dosta čekanja.

“Dok ne prozovu tvoje ime” rekla je šapćući. Tu i tamo bi mi nešto odgovorila. Kratko.

“I što onda?” prošaptala sam i ja.

“Ući ćeš unutra.”

Okrenula sam se jednoj starijoj gospođi koja mi se nije činila tako starom kada sam tek bila došla. Smiješila mi se.

„Teta, jesu li već prozvali vaše ime?“ pitala sam ju.

”Nije važno, dijete. Meni se ovdje sviđa. Ja volim biti u čekaonici. Mogu čekati”, rekla je i nastavila plesti. Nasmiješila sam joj se. Shvatila sam da je ona zadovoljna dok čeka. Da je čekanje prihvatila. A da ja to ne mogu.

“Ali, mama, ničije ime još nije bilo prozvano. Zašto ne pokucamo i pitamo ih kad će nas pozvati?”

“Pssssst!” odgovorila je moja majka nestrpljivo.

Zavalila sam se dublje u sjedalicu i durila. Bilo mi je dosta te pssst igre. Pokušala sam biti kao druge djevojčice, pokušala sam se ponašati kako su mi rekli i očekivali i nije mi uspjelo. Možda se nalazim u pogrešnoj čekaonici. Možda ja nisam kao oni. Možda sam tu zbog neke pogreške. Znala sam da mora postojati nešto više od čitanja časopisa, gledanja televizije, šaputanja, borbe papirnatim kuglicama, pjevanja pjesmica i aplauza onih koji se dosađuju. Mora, mora biti nešto više od toga.

Odjednom mi je sinulo. Oni zapravo i ne znaju odgovor. Nikada ga i nisu znali. Zato mi i nisu mogli odgovoriti na pitanja. Oni su samo čekali da netko prozove njihovo ime. Uvjerili su jedni druge da će se to dogoditi jednoga dana. I to im je bilo dovoljno da čekaju dalje.

Ali meni je bilo dosta. Odlučila sam otvoriti vrata i pogledati unutra. Morala sam saznati što se nalazi iza, što i zašto zapravo čekamo. Ako je netko unutra i kaže mi da sačekam, barem ću znati da netko ipak tamo postoji i da moram čekati. Ali sumnja da čekam, a da zapravo to ne bih trebala, ubijala me.

Okrenula sam se očekujući psssst, ali soba je bila u gotovo potpunom mraku.Svi su pozaspali. Na vrhovima prstiju otišla sam do vrata i pogledala znak. Slova su mi se učinila većima i strašnijima nego s druge strane sobe. Ali, ohrabrila sam se, to su SAMO riječi. Netko ih je napisao. Netko s druge strane vrata. Tih vrata što se nikada ne otvaraju. Posegnula sam za kvakom. Što ako su vrata zaključana? Što ako? Što ako se moja majka probudi i vidi da me nema? Što ako se iza vrata nalazi neko čudovište? Što ako su drugi bili u pravu? Napokon, oni su u toj čekaonici mnogo duže od mene. Zašto mislim da sam pametnija od svih njih? Što ako iza vrata nema nikoga? Što ako upadnem u neku duboku jamu, a svi spavaju i nitko me neće čuti i spasiti? Što ako me otjeraju? Što ako se više nikada neću moći vratiti? Što ako se vrata više neće dati zatvoriti? Što ako?

Okrenula sam se. Nitko me nije gledao. Nitko nije očekivao da ću se usuditi učiniti tako nešto. Nikada nitko nije to pokušao. Prepričavali su sa strahom i čuđenjem i odmahivanjem glave priče o tome kako su u drugim čekaonicama postojali ljudi koji su zanemarili natpis na vratima i sami ih otvorili. Ali nitko nije znao kako je to završilo osim da te ljude više nitko nije vidio. U našoj čekaonici još nije bilo takvih pokušaja.

Napokon sam odlučila da ću ja biti prva. Bez obzira što se desilo. Pritisnula sam kvaku i povukla vrata. Nisu bila zaključana. Duboko sam udahnula i zakoračila kroz vrata.

Ono u što sam ukoračila bilo je drugačije od svega što sam mogla pretpostaviti. Zamisliti. Drugačije od svega što su drugi zamišljali. Ušla sam u potpunu prazninu. Sve je bilo bijelo. I svijetlo. I prazno.
Ničega, baš ničega nije bilo. Jedino što sam u tom bjelilu mogla nazrijeti bila je nekakva maglica koja je neprekidno mijenjala oblik i boje. Gledala sam kako mi se približava lebdeći u prostoru. Kad mi se skroz približila, obavila me kao najnježnije ruke i pretvorivši se odjednom u simpatično lice, nasmiješila mi se. Više me nije bilo strah.

“Gdje sam?” upitala sam i automatski zašutjela očekujući ppssssssssst.
Ali maglica je zaplesala oko mene i nježno me, poput pera, pogladila po licu.

“Ne boj se, možeš me pitati što god želiš”

“Zaista?” oduševljeno sam skočila ne vjerujući svojim ušima.

Iz maglice je dopro iskren smijeh. Nasmijala sam se i ja.

“Da, sve što želiš znati.”

“Gdje su ostali?” upitala sam.
“Koji ostali?”
“Ostali ljudi. Oni koji bi trebali prozvati naše ime?”
“Ovdje nema drugih ljudi.”
“Kako to misliš?”
“Mislim ono što govorim. Nema drugih ljudi. Samo ti i ja. A ja nisam drugi ljudi” ponovo se začuo smijeh.
“To ne može biti” rekla sam mršteći se.
“Ne? Zašto ne?” maglica se ponovo nasmijala.
“Zato što ljudi u onoj čekaonici iza vrata čekaju da netko prozove njihovo ime da uđu” pokazala sam prema vratima iza sebe.
“Nitko ih ne sili da čekaju.”

Maglica očito nije uzela moja pitanja za ozbiljno. Znam da sam bila tek dijete, ali nije mi se svidjelo kako mi se smije. Jer moja pitanja meni nisu bila smiješna.

“Ne duri se” rekla je maglica i dodala “Pitaj što te zanima.”
“Zašto je na vratima natpis NE KUCAJ?”
“Zato da bi se ljudi zapitali isto pitanje zašto je na vratima taj natpis”, odgovorila je kao da se to samo po sebi razumije.
“Ali oni si ne postavljaju to pitanje“, rekla sam.
“Da, znam”, uzdahnula je maglica, “Nažalost”.
“Ali oni ne znaju da je natpis tamo zato da bi oni postavljali pitanja!”, pokušala sam ih opravdati.
“I, što bi ti? Da dodamo rečenicu: ovaj natpis ne znači to što piše nego znači da bi si trebali postavljati pitanja, pa molimo da to učinite?”,

Maglica se počela grohotom smijati. Meni i dalje nije bilo smiješno.

“Moraju li oni uopće čekati?” pitala sam.
“Ne!” uzviknula je maglica.
“Ne moraju?” pitala sam zbunjena.
“Ne. Mogu ući kad god žele. Kao što si i ti ušla.”
“Ali oni čekaju zato što je tamo natpis” protestirala sam.
“Ne” odgovorila je maglica sada sasvim ozbiljna. “Oni čekaju zato što si ne postavljaju pitanja. Zato što se osjećaju sigurnijima čekaući. Sretni su što je taj natpis na vratima.”
“To nije istina”, protestirala sam,“Čak se i tuku oko toga tko će ući prvi i raspravljaju o tome što se nalazi iza vrata“.
“Da ih zaista zanima, ušli bi i provjerili”, odrezala je maglica.
“Ali....ali....”
“Ali što?”
“Ali to nije fer”.
“Što nije fer?”
“Da oni to ne znaju. Netko bi im trebao reći da ne trebaju čekati”, bila sam sigurna da sam u pravu.
“Misliš da bi to htjeli znati?” upitala me maglica zamišljeno.
“Ali ako im otvorim vrata i pokažem da ne moraju čekati....”, počela sam puna entuzijazma.
“Ne možeš!” kratko me prekinula maglica.
“Kako to misliš?”
„Ne možeš otvoriti vrata drugima. To je odluka koju sami moraju donijeti.Svatko od njih za sebe“, odgovorila je Maglica.
„Ali ja ne bih odlučivala umjesto njih, samo bih im pokazala da imaju izbor, to je sve“, rekla sam puna entuzijazma.
“Ne, samo bi ih uznemirila. Ne bi ti bili zahvalni.“
„Zašto tako govoriš?“ pitala sam sva zbunjena.
„Pokazujući im da mogu birati oduzet ćeš im njihovo najmilije uvjerenje. Oni ŽELE vjerovati da nemaju izbora i da je život u čekaonici jedini mogući jer je propisan natpisom na vratima.“
„Ali zar to nije zato što im nitko nije rekao da imaju izbora?“
„Ne, to je zato što će oni rađe čekati nešto što se nalazi iza vrata, nego preuzeti odgovornost. Jer natpis na vratima im daje opravdanje da nemaju izbora i oslobađa ih od odgovornosti za način na koji provode svoj život.“
„Ali zašto ne žele preuzeti odgovornost?“
„Jer se tako osjećaju sigurnijima. Sve je unaprijed određeno: mjesto, zabava, pravila. Nemaju slobode, ali imaju sigurnost. Sloboda je nesigurna i riskantna, poslušnost je sigurna.“
„Kako je to tužno! Zar im ne bismo mogli pomoći?“
„Ne, nikome se ne može pomoći ako nije spreman preuzeti odgovornost za vlastiti izbor.“

Na tren sam zastala i zamislila majčino lice, lice žene s pletivom i pojedinačno svako lice u čekaonici. Ne, ne vjerujem da bi me saslušali. Pssst, bio bi njihov odgovor. Odmahnula sam glavom.

Maglica me obavila poput toplog šala u tisuću boja. Ogledala sam se oko sebe. Ništa nisam vidjela. Sve je bilo bijelo, prazno.

“I što sada?” upitala sam.
“Što god želiš“, odgovorila je maglica.
Razrogačila sam oči, a maglica je zaplesala u toj praznini oko nas.
“Ovo je tvoj život”, rekla je značajno.
“Što?” upitala sam.
“Tvoj život. Ovo je tvoj život.”
“Ali..” obazrela sam se oko sebe još jednom. “Ali ovdje nema ničega...” rekla sam.
Maglica se ponovo nasmijala. Prijateljski.
“Ne, nema” odgovorila je kad je došla do daha.
“Zar je moj život jedna velika praznina?” upitala sam dok me obuzimao strah.
“Ne, tvoj život će biti ono što sama od njega napraviš i u njemu će biti ono što sama odabereš i bit će onakav kakvim ga sama stvoriš”, odgovorila je maglica.
Šutjela sam, a maglica je nastavila.
“Sve je zapravo ovdje. Sve što trebaš je da zamisliš, nastojiš to ostvariti, osjetiš, proživiš i praznina će se početi puniti. Sama odlučuješ što želiš u svom životu, a što ne. Možeš ga popuniti ili ga možeš ostaviti praznim. Sve ovisi o tebi. Ti si ona koja odlučuje kako ćeš živjeti“, pjevušila je maglica.

“Ali ja ne znam što trebam učiniti niti kako”, rekla sam. I nisam znala.

Maglica je počinjala blijediti. Njezin glas postajao je sporiji i sve dalji. Uskoro je više nisam vidjela.

“Kuda ideš?” povikala sam za njom.
“Rekla sam ti sve što trebaš znati. Sada sve ovisi o tebi. Možeš ostati i stvarati svoj život, ili se možeš vratiti i pridružiti ostalima u čekaonici praveći se da je to život ili da će on početi čim netko prozove tvoje ime.“

Osvrnula sam se i pogledala kroz poluotvorena vrata iza sebe u mračnu sobu. Vidjela sam i čula ljude kako spavaju. Sutra kada se probude...da, znala sam točno tko će što reći i kojim redoslijedom.

Vidjela sam među njima i svoju majku i rastužila se, ali ona je imala istu priliku kao i ja. Shvatila sam da živi životom koji je sama odabrala. Životom čekanja. Životom koji ju čini sigurnom.
Za život s ove strane treba samo mrvica hrabrosti, mrvica znatiželje i korak u nepoznato. Mogu ostati tamo ili zatvoriti vrata za sobom. Natpis na vratima zaustavlja samo one koji bi ionako odabrali čekanje.

“Želim nastaviti“, rekla sam odlučno.
Iz daljine do mene je dopro daleki poznati glas.

Preda mnom se odjednom otvorio pogled na najljepši prizor koji sam mogla zamisliti. A u tom prekrasnom prizoru mogla sam tek vidjeti obrise svih mogućnosti, prilika, iskustava koje čekaju mene da ih otkrijem.

Čvrsto sam zatvorila vrata iza sebe.

- 07:59 - Komentari (16) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>